Voditelj projekta CRODUCIK prof. dr. sc. Nikola Vranješ održao je 8. svibnja 2026. godine pozvano predavanje u župi sv. Ivana Krstitelja u Rijeci na temu: ‘Mjesto i značenje čašćenja blaženih i svetih u pučkoj pobožnosti.’ S ovim je predavanjem ujedno ostvarena i prva formalna suradnja preko projekta CRODUCIK s navedenom župom, a samo predavanje održano je prigodom čašćenja relikvija sv. Male Terezije i njezinih roditelja, supružnika, sv. Lousia i Zelie Martin u Rijeci i Riječkoj nadbiskupiji od 8. do 10. svibnja 2026. Prof. Vranješ u predavanju se posebice osvrnuo na činjenicu da je, pored čašćenja Blažene Djevice Marije, čašćenje blaženih i svetih u Crkvi jedan od najzastupljenijih oblika pučke pobožnosti. Od kršćanske starine osobit je naglasak bio na čašćenju spomena mučenika. Crkva svete razumije kao one koji su u konkretnoj povijesti prepoznali i nastojali koliko god je moguće ostvariti poziv na svetost, tj. na Kristovo savršenstvo, kao što se ističe u Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji. Načela i smjernice iz 2003. godine (DPPL).
Kao dionici proslavljene Crkve u nebesima, blaženi i sveti ipak su duhovno-molitveni pratitelji i nas, hodočasničke Crkve na zemlji. Ispravno razumijevanje mjesta i značenja čašćenja blaženih i svetih u pobožnosti nužno je razumjeti u odnosu na jedincato Kristovo posredništvo. Crkva u tome pogledu ističe: »Na kraju valja naglasiti da je posljednji cilj štovanja svetaca slava Božja i posveta čovjeka po životu potpuno usklađenu s Božjom voljom i nasljedovanje krjeposti onih koji su bili najizvrsniji učenici Gospodinovi. Zbog toga, u katehezi i u drugim trenucima prenošenja nauka trebat će vjernike poučiti da: naš odnos sa svecima valja shvatiti u svjetlu vjere, on ne smije zatamniti „poklonstveno štovanje dano Bogu Ocu po Kristu u Duhu, nego ga naprotiv osnažiti“; „čašćenje svetih nije toliko u mnogim vanjskim činima, nego je više u jakosti naše djelotvorne ljubavi“, koju se prevodi u zauzetost kršćanskog života« (DPPL 212). Na temelju gornjih tvrdnji može se izvući nekoliko ključnih zaključaka o mjestu i značenju štovanja blaženih i svetih, kako u pučkoj pobožnosti, tako i u kršćanskom životu općenito. Oni su, prije svega uzori za nasljedovanje u vjernosti Bogu i u životu krjeposti. Nužno ih je u vjeri promatrati kao pratitelje, zagovornike i prijatelje vjernikâ koji još hodočaste Zemljom. Njihova uloga nije u zasjenjivanju, već štoviše, u ukazivanju na Božje veličanstvo u Kristu. Konačno, smisao njihova čašćenja nije toliko u mnogim vanjskim činima pobožnosti, koliko u sazrijevanju u kršćanskoj ljubavi koja se djelotvorno pokazuje u zauzetosti oko dobra bližnjih.
U navedenom se smislu može istaknuti i nekoliko ključnih naglasaka o čašćenju relikvija svetih. Autentične relikvije svetaca u prvom su redu tijela, dijelovi tijela, ali i predmeti koji su pripadali svetima, predmeti koji su bili u dodiru s njihovim tijelima ili njihovim grobovima ili sa slikama koje se časti (DPPL 236). Koliko Crkva cijeni relikvije svetaca govori činjenica stavljanja moći svetaca pod oltar koji treba posvetiti: »Obnovljeni Rimski misal naglašuje valjanost „običaja da se pod oltar koji treba posvetiti stave moći svetaca, i ako nisu mučenici.“ Stavljene ispod oltara, relikvije upućuju na to da žrtva udova svoje izvorište i značenje crpi iz žrtve Glave, i simbolički izražaj zajedništva u istoj Kristovoj žrtvi, u žrtvi Crkve, pozvane na svjedočenje – i krvlju – vlastite vjernosti svome Zaručniku i Gospodinu« (DPPL 237). Na temelju ovih uvida moguće je razumjeti nekoliko ključnih postavki za ispravno čašćenje relikvija svetaca: paziti na njihovu autentičnost; izbjegavanje njihova postavljanja na oltarnu ploču, pridržanu Tijelu i Krvi Kristovoj, upozoravanje vjernika na opasnost pomame oko skupljanja relikvija i trgovanja njima, a osobito upozoravanje na opasnosti praznovjernih izopačenja u čašćenju relikvija. Sve ove, kao i druge razborite norme omogućit će prikladno i duhovno plodonosno čašćenje relikvija svetaca. »Različiti oblici pučke pobožnosti prema relikvijama svetaca, kao što je: ljubljenje relikvija, ukrasivanje svjetlilima i cvijećem, blagoslov dan uz korištenje relikvija, njihovo nošenje u procesiji ne isključujući običaj da ih se donese bolesnima kako bi ih se osnažilo i kako bi se ispunila molba za ozdravljenje, trebaju biti vršeni s velikim dostojanstvom i istinskim poticajem vjere« (DPPL 237). Na temelju rečenog moguće je uvidjeti opasnosti, ali još više ljepotu čašćenja relikvija svetaca, što predstavlja jedinstven i osobito raširen oblik pučke pobožnosti, ali i izvor poticaja za istinski kršćanski život.
Ovo pozvano predavanje uklopljeno je u nastojanje prezentiranja dijela do sada postignutih rezultata oko ostvarivanja triju bitnih ciljeva projekta CRODUCIK: „Istražiti i utvrditi utjecaj suodgovornog djelovanja vjernika iz konteksta crkvene zajednice na koheziju u društveno-kulturnoj sredini; analizirati crkvene dokumente i stručnu literaturu vezanu za podteme projekta, te prepoznati i vrednovati različite sastavnice pučke pobožnosti u odnosu na društveni život kršćana.“
